10. srpnja 1999., u svojoj 66. godini života, preminuo je dr. István Túri, najpoznatiji majstor i učitelj povrćarske proizvodnje u zaštićenom prostoru.
Rođen je 7. prosinca 1933. u Ceglédu. Osnovnu i srednju školu pohađa u Ceglédu, a maturirao je 1952. u gimnaziji Kossuth Lajos. Na Visokoj poljoprivrednoj školi za hortikulturu i vinogradarstvo diplomirao je 1957., a od 1958. na istoj ustanovi, kasnije Hortikulturnom sveučilištu, prolazi obveznu znanstvenu i nastavnu hijerarhiju – od znanstvenog pripravnika do zvanja docenta – te je na vlastiti zahtjev 1993., u svojoj 60. godini, zatražio umirovljenje.
Od osnutka (1990.) bio je istraživački direktor tvrtke PRODUKT Kutató, Fejlesztő, Termelő Kft., a do smrti je bio duhovni voditelj oplemenjivanja sorata paprike i proizvodnje sjemena stvorenih hibrida.
Svoja je znanstvena istraživanja započeo pod vodstvom profesora Andrása Somosa. Na temelju disertacije o snimanju i analizi povrćarske proizvodne regije Nagykőrös iz 1962. stekao je naslov doktora sveučilišta.
Kao prvi istraživački zadatak proučavao je mogućnost proizvodnje povrća bez stajskog gnoja na siromašnim pjeskovitim tlima. Od tehničkih pitanja vezanih uz zaštićeni uzgoj s njegovim se imenom povezuju: primjena plastike u hortikulturi, razvoj nosivih konstrukcija raznih tipova objekata, razrada sustava grijanja, oblikovanje različitih tipova sustava za ventilaciju i navodnjavanje, razvoj više varijanti dvostrukog pokrova, projektiranje tipova nasada s grijanjem i bez grijanja, te, ne manje važno, uvođenje tehnologije vodenih zavjesa.
Zajedno sa suradnicima razradio je sustave korištenja negrijanih objekata s premještanjem i bez premještanja, te sustave jedno- i dvofaznog korištenja grijanih objekata, a istraživali su i mogućnosti jesenskog i zimskog forsiranog uzgoja. Trajnim se postignućima smatra i njegovo uvođenje novih sorata i tipova sorata u proizvodnju, te primjena novih tehnoloških postupaka u uzgoju.
Uzimajući u obzir i raspoloživa financijska sredstva, zasigurno je do danas bio najuspješniji mađarski oplemenjivač paprike. Osim broja (21) priznatih i prijavljenih sorata i hibrida, njihova uporabna vrijednost najbolji je dokaz toga. I danas najpopularnija bijela paprika za forsirani uzgoj u Mađarskoj (HRF F1) svjedoči o njegovu izvanrednom osjećaju pri projektiranju križanja i odabiru roditeljskih linija. Osim toga, pod njegovim vodstvom oplemenjene su, među ostalima, i sorte Hó F1, Pritavit F1, Kaméleon F1, Velence F1, Titán F1, kao i sorti kandidati Bajnok F1 i Kápia F1. Značajna je i oplemenjivačka početna baza koju je prikupio sa suradnicima, a koja može biti zalog nastavka njegova životnog djela. Pod njegovim je vodstvom razvijena i posebna metoda proizvodnje hibridnog sjemena, zaštićena patentom, koja je postala temelj funkcioniranja sektora proizvodnje hibridnog sjemena.
Višestranost dr. Istvána Túrija najviše su istaknula njegova istraživanja iz područja konstitucijske biologije. On je uveo pojmove sporog, srednjeg i brzog konstitucijskog tipa rasta, odredio uvjete njihova nastanka i mogućnosti promjene. U vrlo ranoj fazi znao je prepoznati promjene u razvoju biljaka. Tehnološke izmjene koje je u takvim slučajevima predlagao u velikoj su većini potvrđivale njegovu ispravnost. Profesor Túri predavao je studentima sveučilišta i praktičarima – vrtlarima; njegov je stil predavanja najčešće bio vrlo slikovit, prožet humorom i iznimno dojmljiv.
Organizacija sinkrone stručne savjetodavne službe također se veže uz njegovo ime; još krajem 60-ih i početkom 70-ih godina držao je tečajeve u Soroksáru. Na Hortikulturnom sveučilištu organizirao je i brojne izložbe. Među najznačajnijima su bile izložbe povezane sa savjetovanjima o uzgoju paprike, dinje i krastavaca. Sajam sjemena, koji je on osmislio, od 1981. svake se godine organizira na potpuno zadovoljstvo proizvođača povrća i tvrtki koje se bave prometom sjemena.
Njegov stručnopublicistički rad karakterizirala je težnja za razumljivošću te opis i prenošenje praktičnih postupaka. Objavio je više od stotinu popularizacijskih članaka, uglavnom na stranicama časopisa „Kertészet és Szőlészet”. Vrlo su omiljene i njegove knjige o uzgoju u plastenicima. Knjiga „Kertészet fólia alatt” (suautor: Béla Fodor) bila je prva stručna poljoprivredna knjiga od koje je prodano više od sto tisuća primjeraka. Za nju je dobio nagradu za kvalitetu. Na to je priznanje, kao i na Orden rada koji je dobio za svoj rad, uvijek bio ponosan.
U posljednjih 10–15 godina njegovim je tekstovima sve više bila svojstvena i filozofska nota. To potvrđuju njegove knjige „Növényalkat” (Mogućnost i granice povećanja prinosa) i „Az élet korlátai” (sažima ljudske aspekte konstitucijske biologije). Započeo je i pisanje knjige koja zalazi u duhovni svijet, svijet bogova. Mnogo je o njoj govorio, vrlo ju je želio dovršiti, ali više nije uspio. Kada su ga pitali o znanstvenom radu i publicističkoj djelatnosti, najčešće bi odgovorio: „Broj knjiga, novih sorata, patenata, odlikovanja i znanstvenih zvanja ne podcjenjujem, ali ne smatram to najvažnijim, stoga se brojkama ne bavim. U struci, među navedenim i nenavedenim stvarima, važnim držim jedino ono što doprinosi napretku hortikulture.”
U organizacijskom radu bile su mu potrebne ustrajnost, ponekad i tvrdoglava upornost, inače ne bi uspio osnovati pokusni prostor Katedre za povrćarstvo. U Pokusnom gospodarstvu Soroksár i danas mnoge zgrade, objekti i plastenički kompleksi svjedoče o njegovom neiscrpnom organizacijskom radu, neprestanom traženju novoga i bogatstvu ideja.
Mnogo se brinuo i o nekada brojnim suradnicima. Za kvalitetan rad smatrao je važnima nekoliko zahtjeva: objasniti, dati da se zapiše, provjeriti razumijevanje, izvesti, kontrolirati. Nemar, ravnodušnost i lijenost nije volio, dok je borbenost, usmjeren i vrijedan rad cijenio. Poštovao je i one suradnike i kolege koji su prepoznali novosti i podržavali ih čak i onda kada ih prvi nisu uočili oni sami.
Više je puta govorio da bi, kada bi se domogao svemoćnog čarobnog štapića, učinio barem tri stvari: na tjedan dana ukinuo bi objekte za proizvodnju pod plastičnim pokrovom, kako bi se pokazala njihova važna uloga u svakodnevnoj potrošnji povrća i voća te u uporabi ukrasnog bilja; prikazao bi mogućnosti povezane sa zatvorenim prostorima koje do sada još nismo iskoristili; „ne na tjedan, nego zauvijek ukinuo bih bolest majstorski sročenog, ali besadržajnog govora od razumnih riječi i rečenica” – govorio je.
Greške i zablude, kao i svi mi, imao je i on. Tada je znao reći: „Nitko od nas nije anđeo.” Takve manje ili veće pogreške i zablude opraštao je i svojim suradnicima, ako iza njih nije prepoznao zlu namjeru ili svjesnu podvalu.
Prilikom odlaska u mirovinu nije priređivao bankete ni svečanosti, oprostio se s nekoliko riječi, a možda je njegova posljednja rečenica bila: „Želio bih još dugo služiti hortikulturi!”
Nažalost, ta mu se želja nije mogla u potpunosti ispuniti. Od sada živi među nama samo u svojim sortama, svojim tekstovima i svom duhu.
János Gyúrós